Na kraju, nema sumnje kako je Radiohead u ovom trenutku najvažniji izvođač popularne glazbe, jer na listi se nalazi 8 od njihovih 9 albuma izdanih od 1993. do 2016. godine. Nakon njih slijedi Bob Dylan sa 7 albuma od njegovih ukupno 40 u preko 60 godina dugoj karijeri – najraniji njegov album na listi izašao je početkom 1960-ih, a najkasniji početkom 21. stoljeća. Još su mu tri albuma s liste izašla u 1960-ima i po jedan u 1970-ima i 1990-ima, što Boba Dylana čini jedinom diskografskom konstantom proteklih desetljeća i najvažnijim izvođačem svih vremena.
Po 6 albuma na listi imaju The Beatles, David Bowie, Neil Young i Kanye West – tako velik broj albuma je očekivan i zaslužen od ovako važnih izvođača. Tih 6 albuma Kanyea Westa čini najvažnijim hip hop izvođačem, ali i onim izvođačem koji je probio granice žanra, koji nije stvarao trendove samo u hip hopu, već i u pop glazbi općenito. Među najzastupljenijim izvođačima na listi slijede Led Zeppelin s 5 albuma te Rolling Stones, Pink Floyd, The Smiths, R.E.M., PJ Harvey, Red Hot Chili Peppers, Coldplay i Björk s po 4 albuma.
Najviše je albuma iz 1970-ih, njih 79. Tu se s 15 albuma posebno ističe 1971. kao godina s najviše albuma na listi. To je desetljeće koje su lansirali hard rock Led Zeppelina i glam rock Davida Bowieja, koje je držao u zraku blues rock Rolling Stonesa i progressive rock Pink Floyda, a prizemljio ga je punk. Sljedeće najzastupljenije desetljeće na listi su 1990-e sa 74 albuma. S njegovim početkom alternative rock je eksplodirao u mainstream, što je predvodila Nirvana sa svojim albumom „Nevermind“. Time je otvoren put za proboj svih ostalih žanrova: hip hop je postao glazba koju slušaju i bijelci, Britanija je nakon dugo vremena konačno stvorila svoju mainstream scenu, do kraja desetljeća elektroničku glazbu su mogli početi slušati svi, a postalo je normalno čuti i melankolične glasove u pratnji glasnih gitara.
Nakon toga su slijedile 2000-e (69 albuma na listi) u kojima je sve stvoreno u 1990-ima dobilo neki pomak. Nastao je nu metal, taj spoj žestokih instrumentacija i melodija, ponekad pojačan repanjem. Najveći hip hop izvođač svih vremena postao je bijelac koji se nije rodio ni na Istočnoj ni na Zapadnoj obali, čija je produkcija dominirala žanrom. Najveći britanski bend postao je onaj koji je imitirao njihov najvažniji bend s kraja 1990-ih, a do kraja desetljeća postalo je normalno slušati glazbu za introvertirane. Velik je to bio put od 1980-ih (59 albuma) kada je u mainstreamu sve trebalo raditi veliko i bombastično, ali unutar poznatih žanrovskih odrednica, dok je kao reakcija na to cvala raznovrsna underground i indie scena kojoj su predvodnici bili Sonic Youth, Pixies, Dinosaur Jr., R.E.M. i Hüsker Dü s jedne strane, a The Smiths i New Order s druge strane Atlantskog oceana. Najveći izvođač tada je bio Michael Jackson, Beastie Boys su doveli hip hop na MTV, U2 je postao najveći rock bend, a slijedili su Guns N’ Roses i prijetili da će uništiti sav interes za rock glazbu uslijed silne navale tjelesnih izlučevina iz zvučnika.
Klasičnim razdobljem popularne glazbe smatramo 1960-e, u kojima su formirane osnove žanrova i stilova kakve danas poznajemo. Među 49 albuma iz tog desetljeća koji se nalaze u knjizi imamo one koje nazivamo klasičnim rockom, uz folk, jazz, rhythm & blues, soul, funk, blues i country albume. Iz art i garage rocka nastali su pravci i stilovi unutar indie/alternative rocka, punk i post punk. Iz hard rocka je nastao metal, a hip hop je nastao na rhythm & blues i funk ritmovima. Prethodili su im folk, blues, jazz i swing glazba iz 1950-ih (3 albuma) i ranijih desetljeća.
Desetljeće u kojem se sada nalazimo, 2020-e (1 album), naoko ne nude ništa novo jer se uslijed kakofonije stilova i razdoblja sve čini kao već prežvakano, kao kombinacija ili kopija nečega što je već napravljeno. No na sličan način smo kroz protekla razdoblja već doživljavali glazbu, slušali smo ono novo dok smo u ušima imali ono otprije. Nova glazbena iskustva smo ocjenjivali na temelju onih prošlih. Što nema nekog smisla jer već 2010-e (31 album) su pokazale kako je popularna glazba u stanju nanovo se otkrivati, pogonjena sada već prebogatim nasljeđem i vječno uzbudljivim undergroundom i indie scenom. Taylor Swift, Billie Eilish, Lana Del Rey i Lorde su izvođačice koje bi u tradicionalnoj industriji morale slušati i poslušno trpjeti što im govore te raditi kako im se kaže, kao što su morale izvođačice od Arethe Franklin do Amy Winehouse i time upropastile ranu fazu karijere. Danas se ove zvijezde pokazuju kao mlade umjetnice koje drže svoje karijere pod kontrolom ne plašeći se kopati po mračnim dijelovima svoje nutrine i svoje okoline te isporučujući pop glazbu za publiku koja više ne zazire ni od čega. Navikli smo već da novi pomaci dolaze s novim glazbenim stilovima, a sada pomaci dolaze sa svakim sljedećim albumom. Tko zna, možda nas najzanimljivije razdoblje u glazbi tek očekuje?
Ivan Palijan
