Izbor albuma u ovoj knjizi nije rezultat mojeg osobnog izbora, iako je za mene knjiga vrlo osobna. Nije ni rezultat glasova grupe zainteresiranih stručnjaka, kako je uobičajeno da se liste najboljih albuma rade. Ovo je rezultat traženja odgovora na pitanje „Koji su najvažniji albumi svih vremena?“ i još važnijeg pitanja  „Postoji li način na koji mogu odrediti koji su to najvažniji albumi?“. Desetak godina i nekoliko tisuća albuma kasnije, mogu reći da s gotovo približnom točnošću mogu reći da sam gotovo siguran da sam možda odgovorio na ova važna pitanja.

Naime, govorimo o glazbi, ona je energija i emocija, značenje ima jedino ako joj ga riječima damo. Doživljavamo je prvenstveno na emocionalan način, slušamo, i to učestalo, ono što u nama budi emocije za kojima tragamo – utjehu, uzbuđenje, sreću, tugu, zadovoljstvo, ljutnju, želju, ljubav… Pop glazba je programirana kako bi u nama pobudila te emocije, a riječi u pjesmama su tu da bi ih s nečim povezale. Prvi je kriterij za izbor najvažnijih albuma, stoga, popularnost albuma, koliko je album prodavan (prema bestsellingalbums.org) i koliko je slušan na streaming servisima (prema Last.fm), koliko nâs je natjerao da provodimo vrijeme uz njega jer je u nama budio prave emocije. No glazbu ne doživljavamo samo emocionalno, važno je i promišljanje o njoj, stavljanje u pravi kontekst onoga što slušamo, povezivanje sa svime ostalim što smo čuli i vrednovanje prema estetskim i umjetničkim kriterijima. Sljedeća dva moja kriterija se odnose na ocjene kritičara (poslužili su MetaCritic i Allmusic) i na izbore najboljih albuma svih vremena, stoljeća, desetljeća i godina objavljene u knjigama „1001 Albums You Must Hear Before You Die“, Rolling Stoneov „The 500 Greatest Albums of All Time“ i „1,000 Recordings to Hear Before You Die“ te u publikacijama Guardian, Time, Rolling Stone, Pitchfork, NME, Spin, Wire, Mojo i Q. Sve su to važni kriteriji prema kojima probiremo koji su albumi najbolji, ali ovdje nisam tragao za time.

Ima još jedan iracionalan poriv, a mnogi ga dijele sa mnom. Glazbu – iako je sada na internetu dostupna gotovo sva glazba ikad snimljena – želimo posjedovati, želimo imati albume u svojoj privatnoj kolekciji jer za nas imaju osobnu vrijednost. Ta strast je drukčija od emocija koje u nama budi glazba koju ćemo čuti i na radiju i nema veze s onime što će se smatrati najboljim prema umjetničkim kriterijima. To razumiju samo oni koji razumiju nas. Discogs.com je mjesto na kojem sam našao dva svoja kriterija koji su povezani s ovom strasti. Koliko ljudi je podijelilo informaciju da neki album ima ili želi pokazuje nam koliko je ljudi u svijetu kojima je u ovom trenutku stalo do albuma i koji pogone cijelu industriju izdavanja i reizdavanja albuma. K tome, oni koji su ostavili ocjenu (kombinirao sam je s ocjenom korisnika na allmusic.com) pokazuju nam kako je album vrednovan u estetskom smislu.

Ovih pet kriterija – prodaja/slušanost albuma, ocjena kritičara, broj pojavljivanja na listama najboljih albuma, koliko ljudi ima ili želi taj album u svojoj kolekciji te kako ih vrednuju – stvorilo je pet ocjena od 0,00 do 10,00 (da, na dvije decimale). Unutar svakog kriterija albumi su dobivali vrijednost prema najvećoj ocjeni 10,00, a svi ostali onda njezin djelić. Od pet vrijednosti koje je svaki album dobio uzeo sam medijan koji sam modificirao svojom ocjenom albuma (na dvije decimale) i dobio vrijednost koju sam dodijelio albumu, a koja je onda odredila njegov položaj na listi.

U osnovi sam koristio temeljno polazište teorije recepcije koja zauzima stav da je, u ovom slučaju, slušatelj onaj koji je glavni akter u komunikaciji između autora i njega, a koja se odvija putem glazbenog djela. Za mene to ima smisla, pogotovo u popularnoj kulturi jer je prije svega namijenjena konzumaciji od strane masovne publike. Vrednovati je isključivo prema umjetničkim i estetskim kriterijima kritičara i teoretičara znači propuštati njezin važan dio. Ova kombinacija kriterija dala je listu albuma koji su zaista važni jer su morali dobiti visoke ocjene iz barem triju kriterija koji potvrđuju njihovu bezvremenost i, još važnije, potvrđuju njihovu relevantnost u ovom trenutku, što znači da su slušani i važni. Na listi su se zato našli i albumi izvođača koji se obično ne nalaze na listama najboljih svih vremena – primjerice „Fallen“ Evanescencea, „The Resistance“ Musea, „X&Y“ Coldplaya, „The Black Parade“ My Chemical Romancea i „Meteora“ Linkin Parka – ali svi su oni bili važan dio pop-kulture u svome trenutku, a slušaju se i danas. Stoga su važni i zaslužuju da se o njima razgovara.

To ne znači da je lista puna naslova primarno komercijalne vrijednosti. Albumi visoke umjetničke ili začudne vrijednosti koji su pomaknuli ono što smatramo pojmom „popularna glazba“ – poput „Ys“ Joanne Newsom, „We’re Only in It for the Money“ Mothers of Invention Franka Zappe, „Trout Mask Replica“ Captain Beefhearta and His Magic Banda i „Let England Shake“ PJ Harvey – izuzetno su važan dio ove knjige jer nam pokazuju da nikada ne možemo zaključiti kako smo već sve čuli i da se u popularnoj glazbi ne može više napraviti ništa novo ni zanimljivo. Recimo, tinejdžerice poput Billie Eilish ne snimaju više dance poskočice, nego albume pune mračnih i intimnih priča na pop melodijama produciranim da tako ne zvuče, s gomilama utjecaja iz svega što je dosad u glazbi napravljeno.

U ovoj knjizi doista imamo sve, svi veliki klasični albumi naših očeva i baka su ovdje – Beatlesi, Dylan, Stonesi, Pink Floyd, Bowie, Neil Young – dok najviše albuma u knjizi imaju Radiohead, a među najzastupljenijima je i Kanye West. Knjigu započinjemo krajem 1950-ih s albumima Franka Sinatre, a završavamo s Taylor Swift, koja je 2020., s početkom pandemije, počela biti zanimljiva i pretvorila se u globalnu ikonu. I to ne samo pop zvijezdu, već nas je natjerala da je percipiramo kao neovisnu umjetnicu koja se opire glazbenoj industriji i sama odlučuje što i kako radi. I pritom zarađuje više od svih ostalih te vuče tu industriju prema naprijed. Krajem ove 2023. godine glazbena industrija je pogonjena streamingom i raste; prema zadnjim pokazateljima će u pet godina narasti s 28.29 milijardi USD na 42.62 milijarde. Rast prihoda nije samo od streaminga, nego od visokih cijena ulaznica za koncerte, ali i od kupovine fizičkih nosača zvuka. Prodaja albuma na vinilu nadmašila je prodaju CD-ova, a prodaja jednih i drugih raste. Ovo je stoga uzbudljivo vrijeme za svakoga tko voli i sluša glazbu – sve se čini dostupnim, reizdanja starijih albuma u prodaji često nadmašuju nova izdanja, a glazba 1980-ih i 1990-ih i dalje predstavlja jedan od vodećih segmenata na streaming platformama na kojima rekorde obaraju noviji izvođači poput Bad Bunnyja, Due Lipe, The Weeknda, Olivije Rodrigo i Eda Sheerana (njihovi albumi nisu u knjizi; osim slušanosti nisu dovoljno jaki ni u jednom drugom kriteriju). Sve nam je nadohvat ruke, samo još kada bi netko napravio neki vodič kroz popularnu glazbu koji će nam olakšati navigaciju kroz sve te albume, stilove i desetljeća. Da nam slučajno ne promakne nešto važno.

Ivan Palijan