Drugi album Pixiesa je točka u kojoj se sijeku cjelokupno čudaštvo alternativne scene koja je nesmetano bujala širom SAD-a 1980-ih i pop senzibilitet za široke mase koji vlada mainstreamom i prije i poslije toga. Zahvaljujući ovom albumu i njegovom genijalnom spoju buke i melodije, svi danas znaju i za Nirvanu i za Green Day. Ludilo Pixiesa je dosegnulo vrhunac na njihovoj trećoj ploči, a opet je njihov zvuk približilo milijunima slušatelja. Pixies su – dopuštamo, naime, i raspravu o tome – najvažniji američki bend osamdesetih, bez kojih, kako i sami priznaju, ne bi bilo ni prepoznatljivog zvuka puno većih bendova poput Nirvane i Radioheada.  Prve njihove ploče, mini LP „Come On Pilgrim“ i LP „Surfer Rosa“, bile su hvaljene i stekle su fanove većinom u Velikoj Britaniji, ali tek s „Doolittleom“ su postali svjetski poznat bend. Ispeglana produkcija učinila je da do izražaja dođe strahovit dar za melodiju i kontroliranu buku koji posjeduje Black Francis, njihov frontmen i glavni autor pjesama. No bez obzira na produkciju, sirova energija u svakoj snimci je prilično osjetna.