1967. SAD
IZDAVAČ: Verve
ŽANR: art rock, eksperimentalni rock, psihodelični rock
Warholova „Banana“ na naslovnici i njegovo pokroviteljstvo bendu su dali okvir djelovanja, inovativnost i inspiraciju, ali i mračnu nišu u koju su se malobrojni tada usudili ući. Seksualne devijacije, narkomanija, prostitucija i sadomazohizam nisu bile teme koje su ljubitelji glazbe tada željeli istraživati. Bio je ovo početak 1967. godine, psihodelija tek treba dosegnuti svoj vrhunac, zanimljivije se stvari mogu vidjeti na LSD-u nego u mračnim zakutcima New Yorka. No kasniji stilovi poput gothic rocka, punka, art rocka, garage rocka i indie rocka su to puno istraživali pa je album dobio vrednovanje kakvo zaslužuje i izašao iz opskurnosti. Kako je prva naklada albuma prodana u svega 30.000 primjeraka, Brian Eno je ustvrdio, s obzirom na neproporcionalan utjecaj albuma, kako je svatko tko ga je kupio osnovao bend.
I ne samo to, nego su pjesme poput „Sunday Morning“, „I’m Waiting for the Man“, „All Tomorrow’s Parties“ i „Heroin“, bez obzira na svoju, je li, tematiku, postali rado slušani klasici. Poezija Loua Reeda je gorka, ali u njoj i u njegovoj izvedbi ima ljepote, baš kao što je ima u poeziji i izvedbi Boba Dylana ili Leonarda Cohena (kada bi oni imali pjesme o svojim dilerima i curama koje su zapravo dečki). Glazba je kombinacija zvukova koje bi proizvodili glazbenici apsolutno razočarani rock’n’rollom, oni kojima je pop glazba neopisivo dosadna ili oni koji nikada ništa od toga nisu čuli, ali eto, frendovi su im u bendu pa su se pridružili, bez obzira na to što, očigledno, svi dolaze s nekog drugog planeta, a ne s trećeg kamenčića od Sunca. Bend će na kasnijim pločama poprimati drukčije oblike, a Lou Reed će solo karijerom ostvariti svoje snove da postane pop zvijezda pa je ovo album s kojim ćemo uvijek poistovjećivati The Velvet Underground.
Napiši prvi komantar