„London Calling“ je jedan od najsretnijih trenutaka u povijesti rock’n’rolla. Bend koji najozbiljnije i iskreno voli glazbu, isto tako najozbiljnije i iskreno vjeruje u svoje ideale s kojima je nastao i koje je dijelio s ostatkom punk scene. Hrabra avantura u koju se taj četverac (moramo reći, s čvrstim parom kormilara) uputio izrodila je dvostruki album koji pršti od punka, ali ne u glazbenom smislu. Od glazbenih žanrova je tu rock, reggae, funk, pop, rockabilly, hard rock, svašta što bi se mainstream publici moglo prodati u ono, ali i u bilo koje vrijeme. Iako se može činiti da je The Clash bend koji ima jače singlove nego albume (od kojih je ovaj dupli, a sljedeći je već bio trostruki), ipak je ovo album s pričom, atmosferom, bez obzira na žanrovsku raznovrsnost pojedinih pjesama. Ovo je prije svega avantura, putovanje u potrazi za slobodom, kako kreativnog i glazbenog izražavanja, tako i za slobodom u vanjskom svijetu koji je zagađen konzumerizmom, kriminalom, socijalnom nepravdom i hrpom drugih nedaća o kojima The Clash (odnosno, Joe Strummer kao glavni autor tekstova) na „London Calling“ govori. Na trenutak se ostvarila njihova izjava o The Clash kao jedinom važnom bendu („The Only Band That Matters“), činilo se da mogu sve pa su na sljedećem albumu probali i hip hop. Svijet i urbana kultura su se već krenuli prebrzo mijenjati, ali oni su svejedno hrabro pokušavali njime vladati.